Pojedinačno ispitivanje: kad automobil nema europsku homologaciju tipa

Ne odobrava se pojedini automobil, nego tip. Proizvođač jednom dokazuje da neka izvedba ispunjava sve propisane zahtjeve i za to dobiva broj homologacije. Svako vozilo koje se potom proizvede prema toj izvedbi dobiva potvrdu o sukladnosti koja izjavljuje upravo to: ovaj primjerak odgovara tom tipu.

Za tijelo za registraciju iz toga slijedi vrlo kratak postupak. Ne mora ništa mjeriti jer su vrijednosti već dokazane; ono ih očitava i upisuje. Zato registracija europskog rabljenog automobila traje minute, a ne tjedne, i zato stoji pristojbu, a ne stručno mišljenje.

Obrnuto to znači: vozilo koje ne spada pod odobreni tip ispada iz cijelog sustava. Ne zato što je lošije, nego zato što nitko nije izjavio njegove vrijednosti. Pitanje prije kupnje stoga nije „koliko je dobar automobil“, nego „postoji li za ovaj automobil homologacija na koju se tijelo može osloniti“.

Izgubljen dokument i homologacija koja nikad nije izdana u mapi s dokumentima vozila izgledaju isto, a znače suprotno. U prvom se slučaju drugi primjerak može naručiti kod proizvođača i uvoz ostaje administrativna stvar. U drugom se nema što naručiti, a pojedinačno ispitivanje nije jedna od više mogućnosti, nego jedini put.

Razlika se može razjasniti telefonom, i to prije nego što itko negdje otputuje. Pitajte prodavatelja za broj šasije i za državu u kojoj je vozilo prvi put registrirano. Iz ta dva podatka u gotovo svim slučajevima već proizlazi odgovor.

U Njemačkoj put vodi preko vještačenja prema § 21 StVZO-a (njemačkog pravilnika o dopuštenju vozila za promet), u svakodnevnom govoru zvanog Vollabnahme, odnosno potpuni pregled. Službeno priznati vještak organizacije za ispitivanje — TÜV, DEKRA, GTÜ ili KÜS — cjelovito pregledava vozilo i piše stručno mišljenje. Na temelju njega ured za registraciju izdaje odobrenje za uporabu za to jedno vozilo i registrira ga.

U Austriji se istovrsni postupak zove Einzelgenehmigung, pojedinačno odobrenje. Izdaje ga nadležno zemaljsko tijelo, odnosno ovlaštena služba, a njegov ishod završava u bazi podataka odobrenja. Tek kad je vozilo ondje upisano, ured za registraciju — koji se u Austriji najčešće nalazi kod osiguravatelja — uopće može nešto učiniti.

U Švicarskoj je nadležan kantonalni ured za cestovni promet. Ako nema švicarske homologacije tipa, podaci o vozilu utvrđuju se pojedinačno, a za ispušne plinove i buku ured traži vlastite dokaze. To je isti mehanizam pod drugim imenom: ono što ne postoji kao podatak proizvođača mora se utvrditi na samom vozilu.

Pojedinačno ispitivanje nije temeljitiji redovni tehnički pregled. Periodični pregled traži nedostatke na vozilu čije je zadano stanje poznato; pojedinačno ispitivanje to zadano stanje tek utvrđuje. Vještak zapisuje što vozilo jest — i potom provjerava udovoljava li to propisima.

Iz toga slijedi nešto što mnoge iznenadi: tehnički besprijekorno vozilo može pasti, a ono kojem treba popravak može proći. Odlučuje ne stanje, nego sukladnost s propisima koji u zemlji podrijetla možda nikad nisu vrijedili.

Kod vozila iz Sjeverne Amerike popis je iznenađujuće predvidiv, jer ne ovisi o modelu, nego o propisima prema kojima se tamo gradi. Tko te točke prođe prije kupnje, otprilike zna što ga čeka — i brzo uočava postoji li vozilo u Europi kao redovna izvedba i bi li se sav trud mogao izbjeći.

Dvije se stvari ne mogu naknadno ugraditi i zato zauvijek okončavaju pothvat: zahtijevani emisijski razred za koji ne postoji naknadna ugradnja i konstrukcija koja neki obvezni zahtjev konstrukcijski ne može ispuniti. Vozilo koje na takvoj točki padne ne dobiva registarske oznake — i time se ne može prodati ni u odredišnoj zemlji.

Svaka vrijednost koju možete dokazati ne mora se mjeriti. Zato prikupljanje dokumenata prije termina nije papirologija, nego najdjelotvorniji način utjecaja na cijenu ispitivanja. Najviše vrijedi potvrda proizvođača o podacima: pisana informacija o tehničkim vrijednostima upravo tog vozila, vezana uz broj šasije.

Tome se pridružuju strane isprave o registraciji, izvješća o pregledima iz zemlje podrijetla, stručna mišljenja ili odobrenja za ugrađene dijelove i — kod preinačenih vozila — dokumenti poduzeća koje je izvelo preinaku. Fotografije stanja prije prijevoza pomažu kad kasnije netko upita je li neko oštećenje novo.

Redoslijed je presudan: nazovite organizaciju za ispitivanje prije nego što rezervirate termin i pitajte koje dokumente u vašem slučaju priznaje. Odgovor se razlikuje od vozila do vozila i od ispitne stanice do ispitne stanice, a jedini je koji se računa. Sve što nabavite nakon toga, nabavljate ciljano.

Navoditi iznos bilo bi neozbiljno. Organizacije za ispitivanje same određuju svoje naknade, trud ovisi o pojedinom vozilu, a dijelovi za preinake koštaju vrlo različito, ovisno o modelu i podrijetlu. Pouzdana je raspodjela — a ona je dovoljna da se prije kupnje napravi poštena procjena.

Za svaku od tih stavki zatražite informaciju prije nego što pristanete. Organizacije za ispitivanje naknade navode telefonom, a servis koji poznaje takva vozila procjenjuje dijelove. Dva telefonska poziva zamjenjuju svaku procjenu s foruma.

Kao red veličine, a izričito ne kao obećanje: uz potpune podatke proizvođača pojedinačno ispitivanje stvar je tjedana. Bez njih, uz mjerenja, preinake i narudžbu dijelova iz prekooceanskih zemalja, prije su to mjeseci. Oboje varira s opterećenjem ispitne stanice i s godišnjim dobom.

Ti su mjeseci stavka troška, a ne neugodnost. Vozilo stoji, već je plaćeno, ne osigurava se samo od sebe i dalje gubi vrijednost. Tko pošteno radi račun, vodi vrijeme stajanja kao stavku — tada cjenovna prednost zbog koje je sve počelo često izgleda drukčije.

Trijezno pravilo: ako vozilo postoji kao europska izvedba, kupite europsku izvedbu. Razlika u cijeni prema uvozu izvan Europe gotovo nikad nije tolika kao zbroj ispitivanja, preinaka i čekanja — a na kraju stoji vozilo koje se pri preprodaji mora objašnjavati.

Ima slučajeva u kojima račun ipak ide u prilog. Vozilo koje se u Europi nikad nije nudilo, kolekcionarski primjerak, nadogradnja za određenu svrhu — tamo pojedinačno ispitivanje nije zaobilaznica, nego jedini put, a trud je od početka dio pothvata. Presudno je da se to zna unaprijed, a ne da se otkrije naknadno.

I jedno pitanje prije potpisa: zatražite broj šasije i pitajte organizaciju za ispitivanje u odredišnoj zemlji spada li to vozilo pod europsku homologaciju. Poziv traje petnaestak minuta i odlučuje kupujete li obilazak ureda ili cijeli projekt.