Kupoprodajni ugovor: što u njega spada, a što ne

U Švicarskoj i Njemačkoj kupoprodajni ugovor o vozilu nastaje bez propisane forme — pravno je dovoljan i stisak ruke. Ipak se piše, i to iz samo jednog razloga: on je dokaz o tome što je dogovoreno. Bez njega kasnije stoje dva sjećanja jedno protiv drugoga, a sjećanje prodavatelja i sjećanje kupca pouzdano se razlikuju.

Odatle slijedi temeljno pravilo za svaku točku ugovora: što je rečeno samo usmeno, u slučaju sumnje ne postoji. Rečenica o nedavno zamijenjenom zupčastom remenu, obećanje da će se drugi ključ naknadno dostaviti, izjava da automobil nikad nije bio u nezgodi — sve to vrijedi nešto ako stoji u ugovoru, a mimo njega gotovo ništa.

Obje strane potpisuju dva istovjetna primjerka i svaka uzima jedan. Naknadne izmjene bilježe se na oba primjerka i obje ih strane parafiraju. To zvuči nezgrapno, a u sporu je razlika između dokumenta i puke tvrdnje.

Prvi dio zvuči kao obrazac i upravo na njemu propada većina ugovora napisanih vlastitom rukom. Obje stranke navode se punim imenom i potpunom adresom, i obje se osobne isprave pogledaju — ne iz nepovjerenja, nego zato što se ugovor s nepotpuno označenom drugom stranom u slučaju spora ne može provesti.

Vozilo se identificira po broju šasije, a ne po registarskoj oznaci. Oznaka se mijenja pri promjeni vlasnika, broj šasije ostaje. Nalazi se u prometnoj dozvoli (u Švicarskoj Fahrzeugausweis, u Njemačkoj Zulassungsbescheinigung) i na samom vozilu, a usporedba ta dva mjesta traje minutu.

Kilometraža s datumom ide u ugovor, i to u formulaciji za koju prodavatelj može odgovarati. „Očitano stanje” nešto je drugo od „stvarno ukupno prijeđenih kilometara”: tko prodaje vozilo iz druge ruke, ne poznaje povijest prije svojega vremena i ne bi se trebao praviti da je poznaje. Taj je jedan izbor riječi već odlučio mnoge postupke.

Cijena stoji u ugovoru s valutom, a uz nju kako i kada se plaća. Taj se drugi podatak često izostavlja, a važniji je: razjašnjava je li uplaćen predujam, što se s njim događa ako kupnja propadne i od kada vozilo pripada kupcu.

Kod prodaje preko granice dolaze dvije točke koje treba prethodno razjasniti: u kojoj se valuti plaća i tko snosi troškove prijenosa. Oboje spada u ugovor, jer će se inače o tome pregovarati na dan primopredaje između dvoje ljudi koji više nemaju vremena.

Pridržaj prava vlasništva do potpune uplate štiti prodavatelja i dogovara se jednom rečenicom. Osobito je koristan kad između potpisa i priljeva novca prođe vrijeme — primjerice kod prijenosa koji stiže tek sljedeći bankovni radni dan. Do tada vozilo ostaje kod prodavatelja, a to je najjednostavnije osiguranje koje postoji.

Izričita izjava o svojstvu je jasno izrečena tvrdnja o osobini vozila, a ona prebacuje rizik s kupca na prodavatelja. Ako ne vrijedi, paušalno isključenje odgovornosti za nedostatke prodavatelju ne pomaže — ne može se istodobno nešto izričito tvrditi i to isključiti.

Zato je pojam „bez nezgode” najopasniji u cijelom ugovoru, i to za obje strane. Nije zakonski definiran: za jednoga znači nikakvu štetu uopće, za drugoga nikakvu štetu osim neznatne ogrebotine. Tko ga koristi, trebao bi ga u ugovoru objasniti — primjerice kao „bez šteta na nosivim dijelovima, koliko je prodavatelju poznato”.

Za prodavatelja je sigurna formulacija uvijek ona koja otkriva vlastitu razinu znanja umjesto da tvrdi činjenicu. „Koliko je poznato” nije rupa u propisu, nego iskren opis: tko prodaje vozilo iz druge ili treće ruke, o razdoblju prije toga zna samo ono što piše u ispravama.

Među privatnim osobama zakonska se odgovornost za nedostatke smije isključiti, a u praksi se to događa gotovo uvijek. Rečenica spada u ugovor, i to u obliku koji obje strane razumiju — ne skrivena između dva odlomka o dodatnoj opremi.

Što ta rečenica ne može, jednako je važno. Ne djeluje protiv nedostatka koji je prodavatelj znao i prešutio. Ne djeluje protiv izričite izjave o svojstvu koja stoji u istom ugovoru. I ne djeluje prema potrošaču ako prodavatelj zapravo djeluje poslovno — tko redovito kupuje i preprodaje vozila trgovac je, čak i kad u oglasu piše „Privatna prodaja”.

Za kupca iz toga ne slijedi razlog za spor, nego razlog za pažnju: isključenje je cijena koju košta povoljnija privatna kupnja. Ne nadoknađuje se boljom klauzulom, nego pregledom prije kupnje — sat vremena u nezavisnom servisu zamjenjuje svaku klauzulu koju ionako ne biste dobili.

Ugovor ne završava potpisom, nego primopredajom, i ona se upisuje s datumom i satom. Od tog trenutka prelazi rizik: što se poslije dogodi — udar kamenčića, oštećenje pri parkiranju, kvar motora na putu kući — snosi kupac, osim ako iza toga ne stoji nedostatak koji je postojao već prije.

Predaje se ne samo vozilo, nego i popis, a popis stoji u ugovoru. Svaki predmet kojega nema na popisu sutradan je predmet rasprave. To posebno vrijedi za stvari koje nisu u autu: drugi ključ u kuhinjskoj ladici, drugi komplet kotača u podrumu, kabel za punjenje u uredu.

Za kraj, dvije točke koje su nakon primopredaje još otvorene: odjava odnosno preregistracija i osiguranje. Obje zemlje traže za registraciju na novog vlasnika dokaz o osiguranju, a u objema pokriće prodavatelja ne prestaje automatski prodajom. Tko u ugovor upiše rok za preregistraciju, uštedjet će si novčane kazne koje u međuvremenu pristižu na njegovo ime.

Neke rečenice stoje u ugovorima samo zato što stoje posvuda, a ne postižu ništa. „Viđeno-kupljeno” najpoznatija je među njima: kao jedina formula pokriva u najboljem slučaju nedostatke koji se pri pregledu odmah uoče — skrivene nedostatke i prešućene štete ne obuhvaća. Ne zamjenjuje ni izričito isključenje ni popis poznatih nedostataka.

Jednako tako ne spada u ugovor ni izmišljeno pravo na odustanak, a ni njegova suprotnost. Privatna kupnja automobila sklopljena na licu mjesta u obje zemlje ne poznaje opće pravo na jednostrani raskid — ono postoji kod određenih ugovora sklopljenih na daljinu i ugovora o financiranju, a ne pri kupnji u dvorištu. Tko želi pravo na povrat, dogovara ga izričito, s rokom i uvjetom.

I napokon: u ugovoru stoji cijena koja se stvarno plaća. Niže iskazan iznos „za papire” šteti najprije kupcu, jer njegov zahtjev zbog nedostatka ovisi o tom iznosu, a potom objema stranama. Ista misao vrijedi za navode o vozilu koji zvuče povoljnije nego što jesu — ugovor je dokument koji se poslije čita protiv onoga tko ga je napisao.

Gotovih uzoraka ugovora ima kod auto-klubova, potrošačkih organizacija i tijela vlasti u obje zemlje, i oni su dobro polazište. Ono što ne mogu jest poznavati vašu situaciju: uzorak ne sadrži popis vaših poznatih nedostataka, opis vaših prijašnjih oštećenja ni dogovor o drugom ključu koji još nedostaje. Te retke pišete sami i oni su dio na koji se sve svodi.

Kod prodaje preko granice vrijedi dodatno provjeriti koje pravo vrijedi i gdje bi se u slučaju spora tužilo. Oboje se može utvrditi u ugovoru, a kod vozila više cjenovne klase to je točka na kojoj je kratka pravna informacija jeftinija od alternative.

Carvexia stavlja na raspolaganje oglase i cijene i nije stranka ni u jednom kupoprodajnom ugovoru. Ugovor nastaje između kupca i prodavatelja, plaćanje teče među njima, a što vrijedi, stoji u njihovu dokumentu i u pravu zemlje u kojoj se kupuje. Ovaj članak opisuje što, prema iskustvu, spada u ugovor, i ne zamjenjuje pravni savjet u pojedinačnom slučaju.