Punjenje na putu: iz čega se sastoji cijena

Ono što se naplaćuje na javnoj punionici sastoji se od najviše četiri dijela, a ne koristi ih svaki pružatelj usluge. Cijena energije određuje se prema napunjenoj energiji u kilovatsatima. Naknada po sesiji naplaćuje se jednom po punjenju, neovisno o količini. Naknada za vrijeme ili zauzimanje obračunava se prema trajanju, često tek nakon određenog vremena stajanja. Dodatak za roaming dolazi povrh toga kad punite na punionici koja ne pripada vašem pružatelju usluge.

Koja će od tih stavki prevladavati, ovisi o vašem ponašanju. Tko puni rijetko, ali puno, plaća uglavnom cijenu energije. Tko često dopunjava na kratko, plaća uglavnom naknade po sesiji. Tko na punionici ruča, plaća uglavnom vrijeme. Tarifa koja je povoljna za jednoga, za drugoga je najskuplja.

Konkretnih iznosa ovdje nema, i to je namjerno: razlikuju se po zemlji, pružatelju, lokaciji i trenutku te se stalno mijenjaju. Ono što se ne mijenja jest sastav cijene — a pomoću njega možete provjeriti svaku ponudu.

Do punjenja vode dva puta. Kod izravnog plaćanja — često se naziva ad hoc — punjenje pokrećete bez ugovornog odnosa, karticom, aplikacijom ili kodom na uređaju. To je zgodno i u pravilu najskuplji put, jer operator nema pred sobom ugovornog klijenta pa tako i kalkulira.

Drugi je put ugovor s pružateljem usluge punjenja. On u pravilu donosi niže cijene energije i jedinstven obračun u mnogim mrežama, ali često uz mjesečnu osnovnu naknadu. Račun je jednostavan: osnovna naknada podijeljena uštedom po kilovatsatu daje količinu od koje se ugovor isplati. Tko puni manje, bolje prolazi bez ugovora.

Za onoga tko puni kod kuće, a javno samo na putovanjima, obično je pravi izbor tarifa bez osnovne naknade — čak i ako je cijena energije viša. Za onoga tko nema vlastitu mogućnost punjenja, to se okreće. To jedno pitanje — gdje punite uglavnom? — u potpunosti odlučuje o izboru tarife.

Iza svake punionice stoje dvije tvrtke. Jedna upravlja punionicom i prodaje snagu punjenja; druga ima vas kao klijenta i s vama obračunava. Ako su obje ista tvrtka, vrijedi vlastita tarifa. Ako nisu, postupak ide preko roaming sporazuma — a pružatelj koji s vama obračunava dodaje svoju maržu na cijenu operatora.

Zato se prije zaustavljanja isplati pogledati aplikaciju: ona u pravilu prikazuje cijenu koju vaš pružatelj naplaćuje na toj konkretnoj punionici, a ona se može razlikovati od cijene na zaslonu. Na dužim putovanjima preko državnih granica to je najveća pojedinačna poluga — ista marka punionice u susjednoj zemlji može se obračunavati pod posve drugim uvjetima.

Isticanje cijene pravno je uređeno. Kako se cijena mora prikazati i prema čemu se smije određivati, propisuju nacionalni propisi o isticanju cijena i mjeriteljstvu; nadležna su odgovarajuća mjeriteljska tijela i tijela nadzora tržišta. Tko ne može razumjeti neki obračun, ondje ima mjesto na koje može uputiti prigovor.

Punionica izmjenične struje u svojoj je jezgri preklopljeni kabel s mjernom tehnikom. Punionica istosmjerne struje sadrži svu energetsku elektroniku koja se kod izmjenične struje nalazi u vozilu: ispravljač, filtre, hlađenje, često i hlađeni kabel. Uređaj je skuplji, njegov je vijek kraći, a mora se i amortizirati.

Tome treba dodati mrežni priključak. Lokacija s nekoliko točaka za brzo punjenje treba priključnu snagu koja odgovara snazi manjeg poslovnog pogona. Mrežarine se u mnogim zemljama ne određuju samo prema preuzetoj energiji, nego i prema najvećoj preuzetoj snazi — lokacija dakle plaća vršna opterećenja koja se možda pojave tek nekoliko dana u godini.

I naposljetku sama lokacija: površina uz izlaz s autoceste, rasvjeta, nadstrešnica, održavanje, obrada plaćanja. Sve to stoji u cijeni po kilovatsatu jer ne postoji druga stavka na koju bi se moglo rasporediti. Tko puni kod kuće, ništa od toga ne plaća — to je pravi razlog razlike, a ne sama energija.

Naknade za zauzimanje imaju razumljivu svrhu: mjesto za brzo punjenje na kojem vozilo pri devedeset i pet posto nastavlja puniti s nekoliko kilovata bezvrijedno je svima ostalima. Naknada dakle ne upravlja potrošnjom, nego zauzetošću.

No pogađa upravo područje u kojem je krivulja punjenja ionako plosnata. Budući da snaga pada s rastom stanja napunjenosti, posljednji kilovatsat ne troši samo najviše vremena, nego uz naknadu po vremenu i najviše novca. Ta se dva učinka pojačavaju — i zato pravilo da se nastavi vožnja pri sedamdeset do osamdeset posto nije pitanje stila, nego odluka o troškovima.

Iznimka je punjenje na odredištu. Na punionici izmjenične struje preko noći u hotelu ili preko dana na radnom mjestu krivulja ne igra ulogu jer je snaga ionako niska. Ondje je naknada za zauzimanje — ako uopće postoji — jedini razlog da se vozilo ujutro premjesti.

Obračunava se ono što prođe kroz brojilo, a ne ono što stigne u bateriju. Između su gubici, i nisu mali. Pri punjenju izmjeničnom strujom ugrađeni punjač radi s iskoristivošću znatno ispod sto posto; dio energije pretvara se u toplinu. Što je snaga punjenja manja, to više dolazi do izražaja osnovna potrošnja elektronike vozila — na kućanskoj utičnici postotni je gubitak najveći.

Kod punjenja istosmjernom strujom otpada ugrađeni punjač, ali dolaze druge stavke: kondicioniranje baterije, hlađenje tijekom punjenja i, ljeti, klimatizacija unutrašnjosti ako vozač ostane sjediti u vozilu. I ta energija prolazi kroz brojilo.

Praktično to znači: potrošnja koju prikazuje vozilo sustavno je niža od one koju iskazuje račun. Tko želi znati troškove na sto kilometara, računa s obračunanom energijom, a ne s prikazom u vozilu. Razlika je reda veličine od nekoliko posto do više od desetine, ovisno o vrsti punjenja i temperaturi.

Tajnih tarifa nema, ali postoji ponašanje koje mjerljivo djeluje. Ovih pet točaka čini najveću razliku:

Najveća poluga stoji na prvom mjestu i to ne bez razloga: između vlastitog priključka i brze punionice na autocesti u gotovo svim je tarifama višestruka razlika, i nikakvo ponašanje u vožnji tu razliku ne nadoknađuje.

Dva svojstva vozila izravno utječu na troškove punjenja. Prvo je potrošnja: ona određuje koliko se kilovatsati uopće mora kupiti. Drugo je snaga punjenja: ona određuje koliko dugo vozilo stoji na punionici koja obračunava po vremenu ili poznaje naknadu za zauzimanje.

Treće je svojstvo manje upadljivo, a u svakodnevici jednako važno: sposobnost trofaznog punjenja izmjeničnom strujom punom snagom. Vozilo koje na običnoj punionici izmjenične struje prima jedanaest kilovata u svakodnevici se snalazi s povoljnim punionicama. Ono koje ondje puni samo jednofazno preusmjerit će se na istosmjernu struju — a to je skuplji put.