Plug-in hibrid: račun koji treba napraviti prije kupnje

Normirana potrošnja plug-in hibrida nastaje drukčije nego kod bilo kojeg drugog pogona. Mjere se dvije vožnje: jedna s napunjenom baterijom i jedna s praznom. Iz njih se izračuna ponderirani prosjek, a ponder potječe iz pretpostavke o tome koji dio svojih kilometara takvo vozilo prijeđe na struju.

Tu pretpostavku donosi postupak, a ne kupac. Ista je za sva vozila iste kategorije i zato je upotrebljiva za usporedbu dvaju vozila. Za pitanje koliko će trošiti vaše vozilo bezvrijedna je — opisuje prosječnog vozača, a njega nema.

Vlastiti broj lako je dobiti i ne mora se procjenjivati. Dva tjedna zapisujte koliko su dugi vaši putovi. Zbrojite kilometre koji stanu u električni domet i podijelite ih sa svim kilometrima. Rezultat je vaš udio, a s njim potrošnju računate sami: udio puta električna vrijednost plus ostatak puta vrijednost za motor s unutarnjim izgaranjem.

Pošteno opisati plug-in hibrid traži dva broja: potrošnju s napunjenom i potrošnju s praznom baterijom. Prva je dobra, druga je lošija nego kod istog modela bez hibridnog pogona — jer se nekoliko stotina kilograma baterije, električnog stroja i energetske elektronike vozi sa sobom, a ništa ne doprinosi.

Između ta dva broja nema smislenog prosjeka jer nitko ne vozi u prosjeku. Svaki je dan ili dan s napunjenom baterijom ili bez nje, a raspodjela tih dana kroz godinu jedina je veličina koja se računa.

Praktično to znači: pitajte prodavatelja za obje vrijednosti ili ih sami utvrdite na probnoj vožnji. Vožnja s punom i vožnja s praznom baterijom na istoj dionici govore više o vozilu od bilo kojeg navoda u oglasu — a druga je vožnja poučnija.

Kod plug-in hibrida veličina baterije manje je važna od broja punjenja. Mali paket koji se puni svake večeri daje kroz godinu više električnih kilometara nego veliki koji dođe na red jednom tjedno. To je obrnuto od onoga što vrijedi za čisto električni automobil, a razlog je jednostavan: plug-in hibrid bateriju prazni svaki dan, električni automobil ne.

Iz toga slijedi koje parkirno mjesto je dovoljno. Plug-in hibridu ne treba snažan uređaj za punjenje — treba mu onaj koji je svake večeri na raspolaganju. Pitanje prije kupnje zato nije koliko brzo se može puniti, nego stoji li vozilo ondje gdje ima struje, i to redovito.

A iz toga slijedi i tko ga ne bi trebao kupiti. Tko može puniti samo na putu, za male količine energije plaća cijenu javnog punjača i troši vrijeme na to — za bateriju koja je nakon kratke dionice opet prazna. Račun u tom slučaju ne ide samo gospodarski, nego je i vremenski nepovoljan.

Ugrađeni punjač plug-in hibrida malen je, često jednofazan, a baterija prima malo. Jedno s drugim se slaže: za mali paket dovoljna je mala snaga punjenja jer je noć duga. Kapacitet podijeljen snagom punjenja daje broj sati, a kod plug-in hibrida on je na gotovo svakoj utičnici u pregledivom rasponu.

Punjenje istosmjernom strujom poznaje malo modela plug-in hibrida i rijetko se isplati. Energetska elektronika brzog punjača izgrađena je za pakete koji primaju višestruko više; naknade po sesiji i po vremenu, koje postoje ovisno o tarifi, kod male količine energije raspodjeljuju se na tek nekoliko kilovatsati. Za plug-in hibrid je punjač na autocesti strukturno pogrešno mjesto.

To nije slabost, nego posljedica konstrukcije. Plug-in hibrid izgrađen je za parkirno mjesto, a za autocestu ima motor s unutarnjim izgaranjem. Tko ga koristi obrnuto, koristi oba pogona na njihovoj najlošijoj točki.

Plug-in hibrid koji se koristi kako je zamišljeno ima problem kojeg nema ni u jednom prospektu: njegov motor s unutarnjim izgaranjem radi rijetko, kratko i često hladan. Upravo je to radni profil koji motoru najviše šteti. Kondenzat se skuplja u ulju i u ispuhu, gorivo dospijeva na stijenke cilindara i razrjeđuje uljni film, a nijedna od tih pojava ne nestaje dok se motor ne zagrije kako treba.

Tu su i dijelovi kojima je potrebna radna temperatura da bi se sami očistili. Filtar čestica regenerira se samo pri dovoljnoj temperaturi ispušnih plinova; ako se regeneracija stalno prekida jer vožnja završi, on se i dalje puni. A gorivo koje mjesecima stoji u spremniku stari — kod male godišnje kilometraže to nije teorijska točka.

Zato je plan održavanja plug-in hibrida vezan uz vrijeme, a ne samo uz kilometre. Vozilo koje godišnje malo vozi svejedno treba zamjenu ulja, a tko je odgodi prema kilometraži, štedi na pogrešnom mjestu. To pri kupnji rabljenog treba provjeriti u servisnoj knjižici: datum, a ne samo prijeđene kilometre.

Ključno pitanje kod rabljenog plug-in hibrida ne može se izravno odgovoriti, ali ostavlja tragove. Prvi je isporučeni kabel za punjenje: kabel s čistim kontaktima i nepresavijenim pakiranjem rijetko je radio. Kabel s izlizanom izolacijom i tragovima uporabe na utikaču radio je svake večeri.

Drugi je trag sam poklopac utičnice za punjenje. Poklopac koji je otvaran stotine puta to pokazuje na brtvi i šarki; onaj koji je zadnji put pomaknut na dan isporuke izgleda kao nov, dok ostatak vozila ne izgleda. I kontakti u utičnici odaju razliku između uporabe i neuporabe.

Treći je trag dugoročni prikaz u putnom računalu. Neka vam ga pokažu, a da ga prije toga nisu poništili — vrijednost blizu potrošnje istog modela s motorom s unutarnjim izgaranjem odgovara na pitanje konačno. A četvrti su kočni diskovi: vozilo koje je mnogo rekuperiralo ima rub hrđe na rubu diska; ono koje se gotovo uvijek vozilo na motor s unutarnjim izgaranjem pokazuje normalno trošenje.

Mali paket postotno gubi otprilike jednako kao veliki, ali ima apsolutno puno manju pričuvu. Što kod električnog automobila znači kraću etapu, kod plug-in hibrida znači da se električna dionica zimi smanji na djelić — a s njom i udio na kojem je izgrađen cijeli račun.

To pogoršava grijanje. Mnogi modeli plug-in hibrida griju unutrašnjost u potpunosti ili djelomično toplinom motora; čim zahladi, uključuje se motor s unutarnjim izgaranjem, čak i kad je baterija puna. Drugi griju električno i time u kratkom vremenu prazne mali paket. Oba puta dovode do toga da se u siječnju znatno manje vozi na struju nego u srpnju.

Tko želi pošten godišnji račun, zato uzima dva udjela: jedan za toplu i jedan za hladnu polovicu godine. Prosjek njih dvaju osjetno je ispod onoga što sugerira ljetni test — i upravo je ta razlika razlog zašto mnogi vlasnici plug-in hibrida navode drukčiju brojku od one koju su očekivali.

Ima slučajeva u kojima račun jasno ide. Kućanstvo s jednim vozilom, kratkim svakodnevnim putovima i utičnicom na parkirnom mjestu, koje nekoliko puta godišnje vozi dugu dionicu u područje s rijetkom infrastrukturom punjenja. Vozilo koje mora vući prikolicu za koju električni domet ionako ne bi bio dovoljan. Regija s oštrim zimama i dugim putovima.

Ono što u tom nabrajanju nedostaje jest razlog zbog kojeg se plug-in hibridi često kupuju: porezna povlastica ili povlastica u prometnom pravu. Kako se postupa s vozilima u ekološkoj zoni, tko smije ući u gradsko središte i pod kojim uvjetima, određuje pojedini grad ili pojedina država. Ta se pravila mijenjaju češće od bilo kojeg drugog argumenta za kupnju, i u pravilu se mijenjaju na štetu vozila koja su već kupljena.

Zato jasan savjet: kupite plug-in hibrid zbog svog profila vožnje, a ne zbog propisa. Obvezujuću informaciju o pravilu koje danas vrijedi daje grad ili nadležno tijelo države, i ona vrijedi danas. Vozilo ćete voziti još nekoliko godina.

Tko na ta tri pitanja odgovori iskreno, ne treba usporedni test. Odgovori daju račun, a račun daje odluku.