Zidni punjač (wallbox) kod kuće: što donosi, a što traži

Zidni punjač ne puni. Punjač se nalazi u vozilu — to je ugrađeni punjač, koji ispravlja izmjeničnu struju i predaje je bateriji. Zidni punjač isporučuje tu izmjeničnu struju, nadzire vezu i tankim upravljačkim vodom javlja vozilu koliku struju smije povući. Više od toga ne radi, i upravo zato granica gotovo nikad nije uređaj na zidu.

Koliko snage stiže, proizlazi iz napona puta struja puta broj faza. Kućna utičnica ima jednu fazu od 230 volti i trajno se može opteretiti s oko deset ampera — iz toga nastaje nešto više od dva kilovata. Trofazni priključak od 400 volti i 16 ampera po fazi daje jedanaest kilovata, a s 32 ampera dvadeset i dva. Između utičnice i trofaznog zidnog punjača dakle je otprilike faktor pet do deset.

Druga je razlika trajno opterećenje. Kućna utičnica napravljena je za kratke vrhove, a ne za deset sati blizu nazivnog opterećenja. Zidni punjač dimenzioniran je upravo za to: mjeri temperaturu na svojim kontaktima i smanjuje struju prije nego što se bilo što negdje zagrije.

Prvo pitanje nije koliko jak smije biti zidni punjač, nego kojom snagom vozilo može puniti. Ugrađeni punjač je sklop nepromjenjive snage. Mnoga vozila trofazno primaju jedanaest kilovata, neka samo jednofazno, pojedina do dvadeset i dva. Zidni punjač od dvadeset i dva kilovata na vozilu koje puni jednofazno puni jednofazno — novac za veći uređaj tada je potrošen, a ništa se ne mijenja.

Jednofazno punjenje ima i drugu kvaku: neravnomjerno opterećenje faza. Ako struju vuče samo jedna od tri faze, lokalna se mreža opterećuje neravnomjerno. Operatori distribucijske mreže zato ograničavaju dopušteno jednofazno trajno opterećenje. Koja vrijednost vrijedi, piše u tehničkim uvjetima priključenja operatora mreže, a ne u prospektu zidnog punjača.

U praksi to znači: tko puni trofazno, srednje veliku bateriju napuni preko noći bez razmišljanja. Tko puni jednofazno, mora računati — kapacitet podijeljen sa snagom punjenja daje broj sati, plus otprilike desetina za gubitke u punjaču i vodu. Za putovanje na posao i to je često dovoljno, ali za veliku bateriju od deset posto do pune više ne u jednoj noći.

Između razdjelnika i parkirnog mjesta nalazi se vod, a njegov presjek određuje što je moguće. Jedanaest kilovata zahtijeva peterožilni dovodni vod s vlastitom zaštitom; na duljim udaljenostima presjek mora rasti jer inače usput pada previše napona. Kod kuće s garažom na drugom kraju parcele najskuplja stavka nije zidni punjač, nego iskop kanala.

Druga granica je ukupna priključna snaga kuće. Štednjak, bojler, toplinska crpka i zidni punjač ne mogu svi istodobno raditi na granici. To rješava upravljanje opterećenjem: mjeri struju na kućnom priključku i smanjuje snagu zidnog punjača čim drugi potrošači zatraže svoje. Dodatno se plaća, a u mnogim slučajevima štedi pojačanje priključka, koje je višestruko skuplje.

Tko traži ponudu, uštedjet će vrijeme ako odmah navede ove podatke:

Svaki uređaj za punjenje treba zaštitnu strujnu sklopku (FID sklopku). Razlika u odnosu na ostatak kućne instalacije je u vrsti kvara: vozilo s istosmjernim međukrugom u slučaju kvara može proizvesti glatku istosmjernu struju kvara. Obična sklopka tipa A nju ne prepoznaje — i zbog nje može čak postati neosjetljiva na kvarove koje inače prepoznaje.

Zato uz zidni punjač ide ili zaštitna sklopka tipa B ili sklopka tipa A zajedno s detekcijom istosmjerne struje kvara koja reagira u području miliampera. Mnogi zidni punjači tu detekciju već imaju ugrađenu; tada je izvana dovoljna sklopka tipa A. To nije detalj za prospekt, nego točka na kojoj instalacija prolazi tehnički prijem ili ne prolazi.

Tome se pridružuju zaseban instalacijski prekidač (automatski osigurač) za svaki uređaj za punjenje i provjera zaštitnog vodiča. Tko zidni punjač sam priključi na postojeći vod štednjaka, jednom uštedi novac, a u slučaju štete gubi pokriće osiguranja. Prijem instalacije koji obavi registrirani elektroinstalater potvrda je da instalacija odgovara stanju tehnike.

Uređaj za punjenje mora se prijaviti operatoru distribucijske mreže, a iznad određene snage potrebna je i njegova suglasnost. Gdje je taj prag i koji obrazac vrijedi, određuje lokalni operator mreže; on je i tijelo koje prima prijavu. U pravilu to preuzima elektroinstalater koji izvodi radove jer za to mora biti upisan u registar instalatera.

Obrada traje tjednima, a ne danima — to je red veličine, a ne obećanje. Tko zidni punjač naruči tek za datum isporuke vozila, prvih tjedana puni na utičnici. Naručite ga kad je kupoprodajni ugovor potpisan, a ne kad vozilo stoji pred vratima.

Programi poticaja postoje ovisno o državi, kantonu (u Švicarskoj), općini, a ponegdje i kod samog operatora mreže. Često se mijenjaju, a mnogi zahtijevaju podnošenje zahtjeva prije početka instalacije — naknadni zahtjev bit će odbijen, koliko god bio opravdan. Zato ovdje nema iznosa, nego redoslijed: najprije provjerite postoji li program, zatim podnesite zahtjev, a tek onda gradite.

U zgradi s više stanova zidni punjač rijetko je tehnički, a gotovo uvijek organizacijski problem. Najmoprimci i vlasnici stanova u nekoliko europskih pravnih poredaka imaju pravo o vlastitom trošku postaviti uređaj za punjenje. Koliko daleko seže to pravo i koji rokovi vrijede, razlikuje se; mjerodavno je pravo mjesta u kojem se nekretnina nalazi, a informacije daje nadležno savjetovalište za najmoprimce ili vlasnike.

Tehnički se isplati pogledati osnovnu instalaciju. Dovoljno dimenzioniran uzlazni vod s upravljanjem opterećenjem za sva parkirna mjesta jednom je skup, a nakon toga je svaki sljedeći priključak jeftin. Tko prvi dade položiti zaseban vod, možda zauzme priključnu snagu koja će kasnije svima nedostajati — a susjedi to plaćaju.

Treće je pitanje obračun. Zasebno baždareno brojilo za svako parkirno mjesto čisto odvaja struju za punjenje od zajedničke potrošnje i čini kasnije rasprave suvišnima. Bez njega plaća zajednica, a to funkcionira točno dok ne stigne drugo vozilo.

Financijsku prednost ovdje ne možemo navesti kao iznos jer se cijene struje razlikuju ovisno o zemlji, opskrbljivaču i tarifi te se neprestano mijenjaju. Struktura je ipak svugdje ista: kod kuće plaćate cijenu kilovat-sata svoje kućanske tarife i ništa drugo. Na putu plaćate cijenu kilovat-sata pružatelja usluge punjenja, ovisno o tarifi naknadu po sesiji ili po vremenu, a na tuđoj punionici dodatno i roaming doplatu. Uvrstite svoju tarifu i računica će vrijediti za vas.

Drugi je dobitak vrijeme, a on se podcjenjuje. Vozilo koje ionako noću stoji puni se u vrijeme kad nitko ne čeka pokraj njega. Put do punionice, čekanje, traženje slobodnog mjesta — sve to otpada, i to svakog dana u godini.

Treći dobitak tiče se baterije. Punjenje s jedanaest kilovata znači nisku C-stopu, malo otpadne topline i ravnomjeran tok struje. Tko puni kod kuće, može uz to ograničenje punjenja ostaviti na osamdeset posto i do kraja puniti samo prije dugih vožnji. To je najštedljiviji postupak koji je u svakodnevici moguć — a pri preprodaji za nekoliko godina vidjet će se na preostalom kapacitetu.

Redoslijed je važniji nego što se čini. Tko najprije kupi, a zatim pita gdje će puniti, već je isključio najskuplji od svih odgovora. Dovoljno je pet pitanja:

Nijedno od tih pitanja ne zahtijeva stručnjaka, a na svih pet može se odgovoriti u jednoj večeri. Tko ih ostavi otvorenima, zato ne odlučuje drukčije — samo odlučuje kasnije, a tada vozilo već stoji pred vratima.