Što treba imati u autu — i što zakon traži ondje gdje vozite

Jedan popis sadrži ono što morate imati u vozilu. Kratak je, uređen je na nacionalnoj razini i provjerava se uz cestu. Drugi sadrži ono što stvarno pomaže kad se nešto dogodi. Dulji je, nitko ga ne provjerava i s prvim se preklapa manje nego što biste očekivali.

Zajedno čine torbu koja uvijek stoji na istom mjestu. Ostatak ovog članka objašnjava zašto ta torba ne nastaje iz nekog popisa pronađenog na internetu, nego iz dvaju pitanja: kroz koje zemlje vozim i što treba upravo ovaj automobil?

Postoje predmeti koji su u jednoj zemlji propisani, a u susjednoj nisu ni preporučeni. Neki propisi vrijede samo za vozila registrirana u toj zemlji, drugi za svako vozilo na cesti — upravo ta razlika najčešće iznenadi putnike. A neki se primjenjuju samo u određenom godišnjem dobu ili samo na označenim dionicama.

Koje se vrste predmeta uopće negdje traže, može se nabrojiti; koji od njih vrijede za vašu rutu, ne može. Mjerodavni su prometno tijelo ili autoklub dotične zemlje — i to za svaku zemlju kroz koju vozite, pa i za onu kroz koju samo prolazite. Tranzitna zemlja računa se u potpunosti.

Kontrola se obavlja uz cestu, a predmet koji nedostaje može ondje i završiti vožnju. Visina kazne pritom je najmanje zanimljiv podatak: mijenja se, razlikuje se od zemlje do zemlje i gotovo je uvijek manja od onoga što stoji prekinuto putovanje.

Ovaj popis ne stoji ni u jednom propisu, a upravo je on važan. Odgovara na tri situacije: stojite po mraku uz cestu, čekate dulje nego što ste mislili ili morate nešto dokumentirati. Sve na njemu je malo, jeftino i godinama leži neiskorišteno.

Dvije stvari s tog popisa obično se podcjenjuju. Prva je svjetiljka s vlastitom baterijom — telefon je upravo u situaciji u kojoj vam treba svjetlo uređaj čiju bateriju čuvate za poziv. Druga je papir: brojevi službe pomoći na cesti, police i osiguravatelja, ispisani, jer prazan telefon ne zna nijedan broj.

Postoji i treća kategorija, koja se ne može naći ni na jednom općem popisu jer za svako vozilo izgleda drukčije. Upravo na njoj zapne pomoć pri kvaru: alat koji pripada automobilu i podaci koji vrijede samo za taj automobil.

Stavka koju gotovo svi previde: ušica za vuču. Kod modernih vozila to je dio koji se uvrće, leži na određenom mjestu, a navoj za nju skriven je iza poklopca u braniku za koji morate znati. Potražite oboje jednom na suhom, a ne na zaustavnoj traci.

Strugalica za led i metla koja dohvaća krov — snijeg s krova pri prvom jačem kočenju završi na vjetrobranu, a u mnogim zemljama vozilo koje nije očišćeno izričito nije dopušteno. Uz to sredstvo za odmrzavanje, rukavice i, ondje gdje stvarno pada snijeg, mala lopata.

Lance za snijeg treba onaj tko vozi u krajevima u kojima mogu biti propisani. Važnije od toga da ih imate jest da ste ih uvježbali: lanci se jednom stave kod kuće, na suhom, po danu i u miru. Prvi put po mraku na usponu, s kolonom iza sebe, pogrešan je trenutak za učenje.

I tekućina za pranje vjetrobrana: mora biti pomiješana za temperaturu na kojoj stvarno vozite, a ne za onu kod kuće. Zaleđen sustav za pranje zimi je problem vidljivosti, a ne udobnosti — slani film na staklu kad sunce stoji nisko potpuno oduzima pogled.

Svaki teški predmet u vozilu koji nije pričvršćen pri naglom kočenju postaje projektil. To vrijedi za aparat za gašenje požara koji se slobodno kotrlja po prtljažniku jednako kao i za alat na podu ispred sjedala. U karavanu ili SUV-u s preklopljenim sjedalima nema pregrade između tereta i glava — ondje je potrebna mreža ili pregradna rešetka.

U auto ne spadaju ni spremnici pod tlakom ni sve što loše podnosi toplinu: sprejevi i upaljači u vozilu koje stoji na suncu te baterije koje se zagrijavaju u kabini vrućeg automobila. Automobil na suncu postaje znatno topliji od zraka vani, i to satima.

I dvije stvari iz razloga koji nemaju veze s tehnikom. Rezervni ključ nikad se ne vozi u automobilu. A dokumenti na kojima piše adresa, zajedno s daljinskim upravljačem za garažna vrata u istom vozilu, pravi su poziv — tko ih razdvoji, razdvaja i rizik.

Jedna torba, uvijek na istom mjestu, provjerena dvaput godišnje — najbolje onda kad se ionako mijenjaju kotači. To je cijeli trik: provjera je vezana uz termin koji ionako postoji i zato se ne preskače.

Pritom se provjeravaju stvari s datumom: kutija prve pomoći, boca s brtvilom iz kompleta za popravak gume, aparat za gašenje požara, baterije u svjetiljci i prijenosnoj bateriji. I olovka u pretincu za rukavice, koja nakon dvije godine vrućine pouzdano više ne piše.

Prije puta u inozemstvo odgovorite na tri pitanja, i to za svaku zemlju na ruti: što moram imati u vozilu? Što ne smijem imati ili koristiti — neke zemlje zabranjuju detektore radara, druge ograničavaju korištenje kamere za snimanje vožnje (dashcam). I koja mi vinjeta, naljepnica ili rješenje za cestarinu treba te gdje je službeno prodajno mjesto?

Ta tri pitanja ukupno oduzimaju četvrt sata prije polaska. Odgovore potražite kod nadležnih tijela i autoklubova dotičnih zemalja — oni su jedini izvor koji se mijenja zajedno s propisom.