Kupnja s izvozom: što trgovac mora unaprijed odrediti

Neto cijenu u osnovi traže dvije skupine. Prvu čine tvrtke koje porez odbijaju kao pretporez pa im treba račun s iskazanim PDV-om. Drugu čine kupci koji vozilo izvoze preko carinske granice, na primjer između Švicarske ili Lihtenštajna i EU-a ili iz EU-a u neku drugu treću zemlju. Za njih je porez zemlje prodaje stavka koja kod izvozne isporuke može otpasti, dok se u odredišnoj zemlji obračunava uvozni porez.

Oboje pretpostavlja da se porez na računu može iskazati. Kod vozila oporezovanih po razlici u cijeni, odnosno na maržu, na računu nema poreza pa nema ni neto cijene koju biste mogli navesti. Zato na Carvexiji sve ovisi o jednoj kvačici: neto cijenu i uvjete izvoza moguće je navesti samo uz oglase trgovca vozilima s oznakom „PDV se može odbiti”.

Neto cijenu upisujete sami; Carvexia je ne izračunava. Mora biti niža od cijene, prikazuje se ispod cijene kao navod trgovca i briše se čim se promijene cijena ili valuta — tada je upisujete ponovno. Unutar EU-a se to pitanje kod rabljenih automobila za privatne kupce uglavnom uopće ne postavlja, jer porez ostaje u zemlji u kojoj je plaćen. Zato se ovaj članak odnosi prije svega na prodaju preko carinske granice.

Za provedbu postoje dva uobičajena modela, a u oglasu birate jedan od njih. Kod prvog kupac plaća bruto, a vi mu vraćate iznos poreza čim vam stigne dokaz o izvozu. Kod drugog izdajete račun na neto iznos i zadržavate jamčevinu u visini poreza, koju oslobađate nakon primitka dokaza.

Ekonomski su oba ista: dok dokaza nema, iznos poreza je kod vas, a ako nikad ne stigne, zadržavate ga jer tada porez dugujete. Razlika je u načinu prikaza prema kupcu i u vašem knjigovodstvu. Neto model kupcu djeluje ugodnije jer je iznos koji se vraća od početka naveden zasebno. Ipak traži da se kupoprodajna cijena i jamčevina uredno razdvoje na računu i u knjigovodstvu.

Koji račun izdajete u kojem modelu i kako knjižite povrat, razjasnite sa svojim poreznim savjetnikom. Sam izbor pitanje je vašeg postupka: odaberite model koji vaša tvrtka svaki put može provesti na isti način i ostanite pri njemu. Kupac koji uspoređuje dva trgovca manje gleda model, a više je li postupak objašnjen.

U oglasu navodite tko izvoz prijavljuje carinskom uredu: vi kao trgovac, kupac ili carinski posrednik. Odgovor je važniji nego što se čini jer iz prijave nastaje dokaz o kojem ovisi vaše oslobođenje od poreza. Tko prijavljuje, drži postupak u rukama — a time i dokument.

Ako prijavu podnosite sami ili angažirate carinskog posrednika, dokaz stiže tamo gdje vam treba. Pazite da je vaša tvrtka u prijavi navedena kao izvoznik odnosno pošiljatelj; u nekim sustavima o tome ovisi tko će kasnije moći preuzeti elektronički dokument. To košta truda ili naknadu posrednika, koju uračunavate u cijenu ili otvoreno navodite kupcu.

Ako prijavu podnosi sam kupac, ovisite o njemu: mora ispravno podnijeti prijavu, izaći preko graničnog prijelaza na kojem carinska služba radi i poslati vam dokument. To može uspjeti, ali vaš rizik stavlja u ruke nekoga tko nakon granice nema razloga žuriti. Tko smije nastupiti kao podnositelj prijave, uz ostalo prema prebivalištu, uređuje i carinsko pravo zemlje polaska — raspitajte se u izvoznom carinskom uredu prije nego tu varijantu ponudite.

Dokaz je službeni dokument da je upravo to vozilo napustilo carinsko područje. U Njemačkoj je to izlazna potvrda (Ausgangsvermerk) iz elektroničkog izvoznog postupka, u Švicarskoj odluka o carinskom određivanju pri izvozu (Veranlagungsverfügung Ausfuhr) Saveznog ureda za carinu i sigurnost granica; druge države imaju odgovarajuće dokumente. Koje dodatne dokumente traži vaše porezno pravo, reći će vam vaš porezni savjetnik ili porezna uprava. Za vozila često vrijede posebna pravila: u Njemačkoj, primjerice, kupac koji vozilo sam preuzima mora imati prebivalište u inozemstvu, a vozilo se mora izvesti trajno.

Ako potvrda ne stigne — jer je kupac prešao granicu na prijelazu bez carinske službe ili prijava nikad nije dovršena —, u EU-u postoji postupak u kojem izvozni carinski ured može naknadno potvrditi izlaz na temelju drugih dokaza. On je zahtjevan i ne završava u svakom slučaju dokazom. Bez dokaza isporuka ostaje oporeziva, a porez dugujete vi.

Rok u oglasu vaša je obveza prema kupcu: u koliko dana nakon primitka dokaza vraćate iznos ili oslobađate jamčevinu. Navedite ga i držite ga se; ako ga ne navedete, na stranici vozila stoji napomena da kupac rok treba utvrditi u ugovoru. Drugi rok određujete u ugovoru: do kada dokaz mora stići k vama i što se događa ako izostane — da se jamčevina tada zadržava kao porez odnosno da povrata nema. Koliko dugo sami možete čekati dokaz prije nego što morate platiti porez, reći će vam vaš porezni savjetnik.

Na stranici vozila, pod vašim uvjetima, stoji koja četiri podatka trebaju biti pisano navedena u kupoprodajnom ugovoru. Kupci tamo vide što bi trebali tražiti — najbolje je dakle da to ponudite prije nego što upitaju. Tu su još točke koje štite vas: država u koju se izvozi, rok za dokaz, posljedica ako dokaz izostane i obveza kupca da vam pošalje dokument čim ga dobije. Predložak koji koristite za svaku prodaju s izvozom štedi rasprave na dan primopredaje.

Bankovni račun zaslužuje zasebnu rečenicu. Povrat ide na račun s kojeg je plaćeno ili na onaj naveden u ugovoru — ne na račun koji se naknadno dostavi e-poštom. Promijenjeni bankovni podaci u e-poruci jedan su od najpoznatijih obrazaca prijevare, a uplatu preko granice posebno je teško vratiti.

Četiri podatka onako kako stoje na stranici vozila:

Kupcu iz druge zemlje za izvoz, uvoz i registraciju u svojoj zemlji trebaju dokumenti koje možete pripremiti prije njegova dolaska. Pitanje dokumenata zato razjasnite prije termina: naknadno naručivanje nedostajuće potvrde o sukladnosti (COC) kod proizvođača traje, a kupac koji zbog toga mora doći drugi put ponovno će pregovarati o cijeni.

Kako vozilo prelazi granicu — na prikolici, s izvoznim ili carinskim registarskim tablicama, preko špedicije — u pravilu odlučuje i organizira kupac. Za vas je važno da vozilo izađe preko graničnog prijelaza na kojem carinska služba radi, i to u njegovu radnom vremenu, jer inače dokaz ne nastaje. Recite to kupcu izričito; mnogi misle na uvoz i zaboravljaju izvoz.

Koje tijelo što traži razlikuje se od zemlje do zemlje; jezgra je svugdje slična:

Granica vaših obećanja jest granica vaše zemlje. Obvezujuće možete reći ono što se događa u vašoj tvrtki: cijena, model obračuna poreza, rok, dokumenti, prijava. Što se događa u odredišnoj zemlji ne možete obećati, a rečenica koja zvuči kao obećanje u slučaju spora čita se kao obećanje.

Unutar te granice, naprotiv, isplati se jasno reći što radite. Trgovac koji svoj postupak može objasniti u tri rečenice — ovako teče porez, ovako se prijavljuje izvoz, ovako brzo vraćamo — djeluje pouzdanije stranom kupcu od onoga s nižom cijenom i nejasnim obećanjem da će se već nekako riješiti. Izvan te granice ništa ne obećavate: