Kupoprodajni ugovor preko granice: jezik, pravo, valuta

Po sadržaju kupoprodajni ugovor o vozilu ostaje isti, stanovali kupac i prodavatelj u istom gradu ili u dvije zemlje: stranke, broj šasije, kilometraža, izričite izjave o svojstvima, poznati nedostaci, cijena, primopredaja. Što od toga i kako spada u ugovor, piše u članku o kupoprodajnom ugovoru. Granica ne dodaje nove sadržaje, ali čini nejasnim četiri stvari koje su u domaćem prometu šutke riješene: na kojem jeziku ugovor vrijedi, koje pravo njime upravlja, u kojoj se valuti plaća te gdje i kada vozilo prelazi novom posjedniku.

Za svako od tih pitanja postoji zakonski odgovor, čak i kad ništa nije dogovoreno. On se međutim nalazi u pravilima međunarodnog privatnog prava koja gotovo nitko ne poznaje i ne ispada uvijek onako kako su obje strane šutke pretpostavile. Zato odgovori izričito spadaju u ugovor. To stoji četiri rečenice, a one su na kraju ovoga članka.

Ovaj članak općenito opisuje mehaniku i ne zamjenjuje pravni savjet. Kod vozila više cjenovne klase kratka informacija odvjetnice, auto-kluba ili potrošačkog savjetovališta u vlastitoj zemlji dobro je uložen trud. Carvexia nije sudionik ni u jednom kupoprodajnom ugovoru; on nastaje između vas i prodavatelja.

Ugovor koji jedna strana ne može pročitati najslabija je točka u svakom kasnijem sporu. Uobičajeno je rješenje dvojezična verzija u dva stupca, rečenicu po rečenicu jedna pokraj druge: lijevo jezik prodavatelja, desno jezik kupca. Ako obje strane dobro vladaju trećim jezikom, primjerice engleskim, može i jedna verzija na tom jeziku — ali samo ako je obje doista mogu čitati, a ne samo pristojno kimaju glavom.

Dvije verzije mogu si proturječiti, a da to nitko ne namjerava. Izraz poput „bez nezgode” ili „viđeno-kupljeno” u svakom jeziku ima drukčiji prizvuk, a u svakom pravnom poretku drukčiji doseg. Zato spada rečenica koja određuje koja je verzija mjerodavna pri odstupanjima. Obično je smisleno birati jezik prava koje treba vrijediti: ugovor prema njemačkom pravu s mjerodavnom poljskom verzijom prisiljava sud da poljski pojam tumači prema njemačkim pravilima.

Strojni prijevodi dobra su skica i loša završna verzija. Prije potpisa neka stranojezičnu verziju pročita netko kome je taj jezik materinski — osobito rečenice o nedostacima, odgovornosti za njih i plaćanju. I mislite na tijelo vlasti u odredišnoj zemlji koje će ugovor možda također željeti pročitati: neki uredi za registraciju i carinski uredi traže prijevod, povremeno i ovjereni.

Bez dogovora za običan kupoprodajni ugovor u Europi u pravilu vrijedi pravo zemlje u kojoj prodavatelj ima uobičajeno boravište. Tako to unutar EU-a predviđa Uredba Rim I, a po istom načelu odlučuje i švicarski sud prema Saveznom zakonu o međunarodnom privatnom pravu. Ako privatno kupujete od privatne osobe u Italiji, bez dodatnog dogovora vrijedi dakle talijansko pravo, s vlastitim pravilima o odgovornosti za nedostatke, rokovima i isključenjima.

Obje strane mogu i izabrati mjerodavno pravo, a za to je dovoljna jedna rečenica. To se isplati osobito kad stanje nije jednoznačno: kad vozilo ne stoji ondje gdje prodavatelj živi, kad se primopredaja obavlja u trećoj zemlji ili kad se prodavatelj upravo seli. Tada je zakonski odgovor manje očit nego što obje strane misle.

Ako kao potrošač kupujete od trgovca, vrijedi važna iznimka. Ako trgovac svoju djelatnost usmjerava na vašu zemlju — oglašavanjem ondje ili ponudom koja se prepoznatljivo obraća kupcima iz vaše zemlje —, u pravilu zadržavate zaštitu obveznih potrošačkih pravila zemlje vašeg prebivališta, čak i ako je u ugovoru izabrano drugo pravo. Ako pak sami od sebe otputujete trgovcu u inozemstvo i ondje kupite, uglavnom vrijedi njegovo pravo. Kupuju li dva poduzeća iz različitih država jedno od drugoga, dodatno može doći do primjene UN-ova kupoprodajnog prava (Bečka konvencija, CISG), osim ako ga ugovor ne isključuje.

Od pitanja prava treba odvojiti pitanje gdje bi se tužilo. I za to postoje pravila — unutar EU-a posebna uredba, u odnosu prema Švicarskoj Luganska konvencija — i ondje potrošači prema trgovcima uživaju posebnu zaštitu. Važnije od svake klauzule ipak ostaje praktični uvid: ugovor nakon čije primopredaje ništa nije otvoreno ne treba sud.

Cijena stoji u ugovoru s valutom, i to u točno jednoj. To nije samorazumljivo kad prodavatelj oglašava u francima, a kupac računa u eurima ili obrnuto. Ako u ugovoru stoji broj bez valute ili dva iznosa u dvije valute jedan uz drugi, otvoreno je koji vrijedi čim se tečaj između potpisa i plaćanja pomakne — a pomiče se.

Zato upišite u kojoj se valuti cijena duguje i što se smatra plaćenim. Najčišća formulacija: kupoprodajna cijena smatra se plaćenom kad je puni iznos u valuti ugovora odobren na računu prodavatelja. Time je usput razjašnjeno da preračunavanje i troškovi prijenosa idu na teret kupca, jer vrijedi ono što stigne, a ne ono što je poslano. Želite li to podijeliti drukčije, to izričito spada u ugovor.

Ako se iznimno treba platiti u drugoj valuti, potreban je tečaj s izvorom i datumom, primjerice referentni tečaj Europske središnje banke na navedeni dan. „Po dnevnom tečaju” bez izvora nije dogovor, jer svaka banka ima vlastiti dnevni tečaj. Tu spadaju i dan plaćanja te pravilo za slučaj da novac do tada nije stigao: primopredaja se odgađa ili prodavatelj smije odstupiti od ugovora. Od čega se sastoje troškovi preračunavanja i kada se tečaj utvrđuje, opisuje članak o kupoprodajnoj cijeni u stranoj valuti.

Jednom rizik prelazi: od tog trenutka kupac snosi ono što se s vozilom događa. U mnogim pravnim porecima to je primopredaja, ali ne u svima — švicarsko Obligationenrecht (zakon o obveznim odnosima), primjerice, u načelu pušta da korist i rizik prijeđu već sklapanjem ugovora, osim ako nije drukčije dogovoreno. U domaćem prometu to jedva igra ulogu, jer su potpis i primopredaja često isto poslijepodne. Preko granice između njih često prođu dani, jer kupac organizira registarske tablice, rezervira prijevoz ili tek mora doputovati.

Zato upišite gdje i kada se predaje te da rizik prelazi tek stvarnom primopredajom. Do tada vozilo ostaje kod prodavatelja, na njegovu osiguranju, i pomiče se samo koliko je nužno. Kilometraža pri sklapanju ugovora s malom rezervom kao gornjom granicom sprečava iznenađenje da je prodani automobil prošao još jedan odmor.

Ako vozilo preuzima špedicija, dolazi i treći sudionik. Ako kao potrošač kupujete od trgovca u EU-u i on organizira prijevoz, on snosi rizik dok vozilo ne stigne k vama. Ako sami angažirate špediciju koju on nije ponudio, rizik u pravilu prelazi na vas već predajom njoj. Između privatnih osoba odlučuje mjerodavno pravo — još jedan razlog da ga utvrdite. U svakom slučaju spada zapisnik o stanju s fotografijama prije utovara, potpisan od vozača.

Preko granice ugovor nije samo dokaz među strankama, nego dokument koji čitaju tijela vlasti. Pri uvozu preko carinske granice carinski ured obračunava davanja prema vrijednosti koju pokazuju ugovor i dokaz o plaćanju. Tijelo za registraciju u odredišnoj zemlji želi vidjeti da ste vlasnik. Koji su podaci za to potrebni, određuje država u kojoj se dokument podnosi, a ne ona u kojoj je potpisan.

Neki se zahtjevi često pojavljuju: puna imena, adrese i brojevi osobnih isprava obiju strana, kod tvrtki broj upisa u registar, broj šasije, cijena s valutom, mjesto i datum, potpisi u izvorniku. U nekim državama potpis prodavatelja mora biti službeno ovjeren za preregistraciju, druge traže poseban obrazac umjesto slobodno napisanog ugovora. Aktualni popis daje tijelo za registraciju u odredišnoj zemlji i, kod uvoza, carinska uprava. Pitajte prije potpisa: prodavatelj koji se zbog tijela vlasti mora ponovno potpisati prisutan je pri primopredaji, a tri tjedna kasnije u drugoj zemlji više nije.

I upišite cijenu koja se doista plaća. Niže iskazan iznos upada u oči pri uvozu, gdje ugovor i dokaz o plaćanju leže jedan pokraj drugoga, i slabi vaš položaj pri svakom nedostatku. Četiri rečenice koje preko granice dodatno spadaju u ugovor: